Priča Mićana Stupara, koji je rođen 20. avgusta 1953. godine, nimalo se ne razlikuje od tragične sudbine koja je u oktobru 1995. godine pogodila njegove rođake i brojne prognanike iz rodnog Bosanskog Milanovca.

Međutim, Mićan Stupar je donio čvrstu odluku da se iz izbjeglištva vrati na rodno ognjište i taj zavjet je ispunio 2000. godine. Vratio se praktično na zgarište jer je sve u selu bilo porušeno pa tako i njegova porodična kuća.

Uz pomoć međunarodnih donacija uspio je da obnovi dio porušene kuće, a potom je nastavio da vlastitim trudom podigne krov, opremi prostorije i stvori osnovne uslove za stanovanje.

Mićan je kao i njegove komšije bio borac Vojske Republike Srpske, ali je zbog kasnijih dešavanja i okupacije Sanskog Mosta potpisivanje Dejtonskog sporazuma dočekao u izbjeglištvu.

Iz Prijedora gdje je bio u izbjeglištvu vratio se u svoj Milanovac. Međutim, Mićan već pet godina živi sam jer je ostao bez supruge i svakog dana život mu je sve teži u samoći. Ima sina i dvije kćerke koji sad imaju svoje porodice u Beogradu, pa ga ponekad obiđu. Pored njegove kuće nalazi se Partizansko groblje, a spomen - obilježje zatekao razbijeno i bačeno u šumu pored puta. Kao svaki pošten i čestit patriota Mićan je sakupio polupane ploče iz šume i vratio na prvobitno mjesto, da se zna gdje je obilježje poginulim partizanima i civilnim žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Upravo na tom mjesto prije rata se održavao tradicionalni narodni zbor na kojem su se okupljali mladi iz ovog i susjednih sela.

Bez obzira na sve poteškoće i nedaće koje prate srpske povratnika Mićan Stupar poručuje da će do kraja života biti vjeran čuvar rodnog ognjišta i djedovine, uz nadu da će doći neka bolja vremena u kojima će potomci znati da sačuvaju bogatstvo koje su im u amanet ostavili njihovi preci.

Preuzeto iz knjige autora Radovan Jović: Na Šušnjaru vetar Šumarica - Srbi Sanskog Mosta na iskušenju vremena (Str. 228-254)
Izdavač: UG "Slovo" Banja Luka, 2017.